Prišla mu je laganim korakom, kao da hoda po oblacima. Vrhom brade zakačila mu je lice prilazeći uhu. “Kako hoćeš”, šapnula je. “Al kajat ćeš se.” Okrenula se laganim vilinskim korakom i nestala u nečiji tuđi san. Kajao se. A ona je polako postajala fantazija. Nečija tuđa. Već je bilo kasno.
Ne vjerujem u redanje po brojevima. Ali zadatak je zadatak. Iskoristimo ono što su dobri prijatelji već uradili. 1. Vjerujem u sudbinu. Znam da ne bih umrla kad bi mi neko dokazao da je sve slučajnost. Naime, ja vjerujem da je slučajnost sudbinski predodređena. 2. Rat, glad, smrt… Ništa me ne traumira. Jedina činjenica koja…
Sjedila je na prozoru. Bilo bi tako lijepo zakoračiti s ivice i nestati negdje, odletjeti. Sjedila je i razmišljala kako bi to bilo lijepo. Bože zašto toliko volim prozore? I nigdje odgovora. Nigdje ničega. Ostala je vječno sjediti na tom prozoru želeći da negdje ode. Nikad nije shvatila da je davno otišla. A ko je…
Mislila sam da govori u alegorijama. Nije on kriv. Ja previše čitam. A ovaj glupavi svijet je postao toliko nestvaran da svaka stvar koja se desi zvuci kao alegorija. Džihad pravovjernih, megdan sa crkvom… To su sve pravo lijepe alegorije da se opiše stanje duha. Ili stanje stvari? Opet sam se pogubila… Glupe knjige!
Postoji to neko vjerovanje kako je nekada davno postojalo biće – hermafrodit. Imalo je četiri ruke i četiri noge i bilo je i muško i žensko. Ne sjećam se dobro cijele priče, znam samo da završava tako što se Bog naljutio i podijelio ih na dvoje. Muškarca i Ženu. I oni sada lutaju svijetom i…
O njima pišu priče, romane, pričaju viceve, smiju im se, plaše ih se, groze… Jer zaista, ima li išta gore od čovjeka koji pojede drugog čovjeka. (po mom skromnom mišljenju bolje je da ga pojede kad ga je već ubio, al to je tema za drugi post) Danas sam pomislila da smo mi svi pomalo…
Mislila sam da sam patentirala riječ MAMIHLAPINATAPEI. Uživala sam u činjenici da sam je ja pronašla i da je samo moja. I onda sam otkrila da nije. Riječi se ne mogu patentirati. Kao ni osjećaji s kojima moramo živjeti. P. S. maihlapinatapei znači: gledajući jedno drugome u oči s nadom da će onaj drugi uraditi…
Ponekad mi nedostaje. Kao da se izgubio u snovima koje sam nekad sanjala. Ponekad mi nedostaje. I onda čvrsto stisnem oči i sanjem ponovo. Doći će. Nekada…
Svako jutro protegnem noge, obucem sarenu odjeću i stavim svoj crveni nos. I svi misle da sam klovn. I ja želim da misle da sam klovn. Samo oni sa posebnim izvrnutim naočalama mogu vidjeti pravu sliku stvari. Opet si izgubio naočale?
Generacije prije nas se nazivaju izgubljenim. Oteli su im živote, budućnost… Oteli su im sve i mi nemamo pojma kako je to. Budućnost je pred nama. Mi nismo izgubljeni. Zašto bismo bili? Nama su samo oteli sjećanja.