Mali blog za pocetnike (ili samo blog)

Prišla mu je laganim korakom, kao da hoda po oblacima. Vrhom brade zakačila mu je lice prilazeći uhu. "Kako hoćeš", šapnula je. "Al kajat ćeš se." Okrenula se laganim vilinskim korakom i nestala u nečiji tuđi san. Kajao se. A ona je polako postajala fantazija. Nečija tuđa. Već je bilo kasno.

Ne vjerujem u redanje po brojevima. Ali zadatak je zadatak. Iskoristimo ono što su dobri prijatelji već uradili. 1. Vjerujem u sudbinu. Znam da ne bih umrla kad bi mi neko dokazao da je sve slučajnost. Naime, ja vjerujem da je slučajnost sudbinski predodređena. 2. Rat, glad, smrt... Ništa me ne traumira. Jedina činjenica koja me traumira je što me u 22. godini više ama baš ništa ne može iznenaditi (negativno, pozitivne stvari uporno ne očekujem i dalje) 3. Uvijek sam zaljubljena i uvijek to priznajem. Na svoj užas, užas okoline, a na najveći užas onoga u kog sam zaljubljena. :D 4. Smatram da su gradnja karaktera i eliminacija poroka beskorisni. To je najbolji način da se učiniš nesretnim. Ja nemam poroke. Ja sam hedonista. Ja ne mogu pogaziti svoje dostojanstvo. Ni nemam ga. 5. Pored kreveta mi uvijek stoji neka knjiga. Čak i ako je ne dotaknem pred spavanje ona mi pomogne da lakše zaspim. Pored knjige - laptop i mobilni. Ako se po nesreći desi jedna od dvije stvari: dobijem inspiraciju ili poruku od jadnika spomenutog u tački 3. 6. Završavam fakultet, smatraju me jako pametnom i obrazovanom osobom, a ja se i dalje osjećam kao levat. I ne znam tablicu množenja. 7. Dovoljno sam poštena da ne izjavljujem kako sam sklona kratkim formama. Ja sam u dubini duše histerična. Zato su kratke forme sklone meni. A somebody... Nismo u školi da zadatke zadaješ. Ja neću to nikom počiniti. Sestra mi je nastavnica. Ona daje zadaću.

Sjedila je na prozoru. Bilo bi tako lijepo zakoračiti s ivice i nestati negdje, odletjeti. Sjedila je i razmišljala kako bi to bilo lijepo. Bože zašto toliko volim prozore? I nigdje odgovora. Nigdje ničega. Ostala je vječno sjediti na tom prozoru želeći da negdje ode. Nikad nije shvatila da je davno otišla. A ko je sjedio na prozoru? Eh... To je neka druga priča.

Mislila sam da govori u alegorijama. Nije on kriv. Ja previše čitam. A ovaj glupavi svijet je postao toliko nestvaran da svaka stvar koja se desi zvuci kao alegorija. Džihad pravovjernih, megdan sa crkvom... To su sve pravo lijepe alegorije da se opiše stanje duha. Ili stanje stvari? Opet sam se pogubila... Glupe knjige!

Postoji to neko vjerovanje kako je nekada davno postojalo biće - hermafrodit. Imalo je četiri ruke i četiri noge i bilo je i muško i žensko. Ne sjećam se dobro cijele priče, znam samo da završava tako što se Bog naljutio i podijelio ih na dvoje. Muškarca i Ženu. I oni sada lutaju svijetom i traže jedno drugo. Legenda kaže da svaki put kada se nađu žena i muškarac koji su nekada bili jedno oni postanu savršeno sretni. Legenda nigdje ne spominje kako se oni osjećaju dok se ne nađu. Usamljeno? Napušteno? Kao da uzaludno tragaju? Šta ako se nikada ne nađu? To je problem sa legendama. Uvijek propuste najvažnije dijelove.

O njima pišu priče, romane, pričaju viceve, smiju im se, plaše ih se, groze... Jer zaista, ima li išta gore od čovjeka koji pojede drugog čovjeka. (po mom skromnom mišljenju bolje je da ga pojede kad ga je već ubio, al to je tema za drugi post) Danas sam pomislila da smo mi svi pomalo kanibali. Da li ste ikada ugrizli nekoga? Još prije, da li ste uživali u tome da mu ostavite trag zuba na koži? Mnogima su ljubavni ugrizi jedan od omiljenih izraza ljubavi. I stvarno, ima nešto posebno u njima. Ja sam voljela svaki obrok koji sam zagrizla. Da li ste voljeli sve što ste zagrlili?

Mislila sam da sam patentirala riječ MAMIHLAPINATAPEI. Uživala sam u činjenici da sam je ja pronašla i da je samo moja. I onda sam otkrila da nije. Riječi se ne mogu patentirati. Kao ni osjećaji s kojima moramo živjeti. P. S. maihlapinatapei znači: gledajući jedno drugome u oči s nadom da će onaj drugi uraditi ono što oboje žele, ali se ne usuđuju to učiniti. A zašto bih i željela patentirati ovu riječ?

Ponekad mi nedostaje. Kao da se izgubio u snovima koje sam nekad sanjala. Ponekad mi nedostaje. I onda čvrsto stisnem oči i sanjem ponovo. Doći će. Nekada...

Svako jutro protegnem noge, obucem sarenu odjeću i stavim svoj crveni nos. I svi misle da sam klovn. I ja želim da misle da sam klovn. Samo oni sa posebnim izvrnutim naočalama mogu vidjeti pravu sliku stvari. Opet si izgubio naočale?

Generacije prije nas se nazivaju izgubljenim. Oteli su im živote, budućnost... Oteli su im sve i mi nemamo pojma kako je to. Budućnost je pred nama. Mi nismo izgubljeni. Zašto bismo bili? Nama su samo oteli sjećanja.